Dio mog neba

Onaj osjećaj kad vas izrade zbog momka. Više puta doživljeno. Dozoveš se, ali ti onda bude krivo jer one imaju ono što ti nemaš. Ali neka. Lijepo je vidjeti da su sretne, jer su zaslužile. I kako kaže S., ako nemaš jedno, sjeti se 4 druge stvari koje imaš i u kojima si uspješna i zadovoljna jer si ih izgradila, a drugi nisu.

"I lupi mi šamar, onaj najjači, kad počnem da kukam nad životom i kad počnem da žalim sebe! Pokaži mi prstom ono što imam, pokaži mi one koji to nemaju! Ne tražim ništa, samo me podsjeti da dišem i podsjeti me da ima i onih koji ne dišu više.."

Upalim FB.

Slike sa svadbe djevojke koja je moje godište i sa kojom sam studirala.

Prvi utisak: "Aaaaaa, čuj i ona se udala!"

Onda skontam da je to normalno i za godine i za trenutnu situaciju.

Eto tako.

Nek' im je sretno.

Čekajte svoj red.

I vi, a i ja.

Ja sam rođena u Sarajevu, moja mama je rođena u Sarajevu i moja nana je rođena u Sarajevu. Često u porodici diskutujemo ko bi otišao, a ko ostao u Sarajevu kad bi se opet (nedaj Bože) zaratilo. Ne mogu, možda više što ne želim oprostiti onima koji su otišli i napustili Sarajevo za vrijeme rata. Oni koji su ostali ... to su hrabri ljudi, to su patriote kakvih nema na svijetu.

Često kad šetam ulicama grada desi mi se da naletim na urezana mjesta gdje su granate padale. Pokrenuta je bila akcija da se ta mjesta oboje crvenom bojom, što je i učinjeno. Sada su poznate kao sarajevske ruže.

Primakao se i 6. april. Emotivno i tužno, ali opet ponosno jer ni sami danas ne znamo kako smo uopšte preživjeli. Usljed svih skorih dešavanja prisjetila sam se filma "Savršeni krug" Ademira Kenovića. Jedan od najemotivnijih ratnih filmova. Natjerala sam brata da ga pregleda - iz jednog prostog razloga: rođen je nakon rata.

A nije da nije bilo humora. Kako samo Bosanci i Hercegovci znaju.

http://www.radiosarajevo.ba/novost/78377/crtice-iz-humora-pod-opsadom-ii

I nekoliko puta počeh sa pisanjem ovog posta. I krene jedna tema pa izbrišem početak. Pa druga tema pa opet delete.

Onako pojednostavljeno: Sarajevo je takva mahala da pojedinci znaju više od googla. Sve ima uši, sve se zna, a svi se prave da ništa ne znaju. I kad se najmanje nadaš sretneš nekoga za koga si nekad molio Boga da ga upoznaš i budeš dio njegovog života. Helem, mali je grad, veliki smrad.

Jedna pametna za kraj:

"Debelo drvo počelo je od tankog pruta. Devetospratna kuća počela je od slaga opeka. Putovanje od hiljadu kilometara počinje od jednog koraka. Pazite na svoje misli: one su početak postupka!" Tolstoj

Jedan portal piše da prosječna žena u suzama provede 16 mjeseci života. Počevši od rođenja, žene plaču zbog različitih razloga. U početku suze teku oko dva sata dnevno.

 Ja sam se nekako uvijek ustručavala plakati. Smatrala sam to slabošću i nikada mi se nije desilo da se pred prijateljicama ili roditeljima rasplačem. Bilo je naravno dana kada je trebalo "ispuhati ventile", ali to sam činila dok sam bila sama i bez ikakve mogućnosti da me iko vidi. U posljednja dva mjeseca kada sam se od iskrene radosti, a ujedno i žalosti, rasplakala dva puta, oba puta su bila loša po moje zdravlje. Bez obzira na uzroke, bili oni stresni ili ne, meni je zabranjeno plakati. Glagol "plakati" u mom riječniku više (ne) postoji. A, tako bih sada sjela i iz sebe izbacila sve što me guši, stvari na koje ni ne mislim jer ako počnem o njima razmišljati, pjesme koje me pogode -  automatski suze liju niz obraze.

 Kažu ljekari da se hormon nadbubrežne žlijezde malo aktivirao. Laički rečeno. Medicinski objašnjeno, nadbubrežna žlijezda (lat. glandula adrenalis) se nalazi na vrhu svakog bubrega i njena glavna odgovornost je regulacija stresnog odgovora putem sinteze kortikosterida i katekolamina, uključujući kortizon i adrenalin.

Pročitah također negdje da plakanje liječi fiziološki, psihološki i duhovno. Suze nam pomažu da vidimo, ubijaju bakterije, uklanjaju toksine, smanjuju stres, popravljaju raspoloženje, grade zajedništvo te oslobađaju osjećanja. Ne ostaje vam ništa druge nego da se sami uvjerite u navedeno, kad barem ja ne mogu. Za sada.

Danas ...

- sam se ošišala. Skratila malo kosu, izgleda lijepo, ništa za wow primjetiti, ali eto, pristojno.

- mi je tata kupio dva para čizama. To i ne bi bilo ništa loše da mi nije prošle sedmice kupio dva para cipela /malo se kompenzujemo jer on dobiva na kladionici, a mama ne zna da se kladi jer ga više ne bi bilo; ja ga malo pokrivam u pojedinim situacijima/

- sam odlučila da od "toga" nema ništa, jer "to" ne može biti i efektivno i efikasno u isto vrijeme. Morat ćemo se odlučiti za efektivnost. Argumenti su malo sebični i podcijenjivački, ali šta ću. Meni je nekad više stalo do drugog "Ja" nego do prvog "Ja". O tome nekad u narednom postu.

- sam prošla Ferhadijom i ispred Katedrale lik prodaje porniće. Na policama uz CD-e različitih muzičkih izvođača te diječijih crtanih filmova, se nalaze pornići. Ostala sam bez teksta.

- bila na jednoj sarajevskoj rasprodaji koja liči na one američke gdje se doslovno grabite za komad odjeće. Ja izborih divan džemper za 2 KM, suknju za 5 KM, još jednu suknju za 10 KM, te ovogodišnje moderne šuškave jakne /sa 85 KM snižena na 30 KM/ - napominjem da je roba nova, moderne svijetske marke. Nije bitno ko šta nosi, već način na koji to nosi. Tako ja obnovih ormar sa par "sitnica". Nema ljepšeg osjećaja kad ga složiš i vidiš da se islatilo ono u što si uložio.

- sam napravila muffine i idem na sjedeljku kod prijateljice. Par mladića i djevojaka iz različitih zemalja bivše nam Juge se slučajno upoznaše i postadoše bliski i dragi poznanici.

Počitah nekad negdje da je bolnica život. I u to sam se uvjerila više puta.  U mom slučaju skoro isti problem, različiti uzroka, ali nikada razlog za posustajanje. Upoznala sam različite ljude, različite profile ličnosti, sa nekima sam i dalje u kontaktu, nekih se rijetko sjetim. Medicinsko osoblje me već smatra "svojima".

Sjedimo tako nas četvero sinoć u trpezariji i igramo remija. Na malom tranzistoru svirao je Oliver i "Cesarica". Svako su svom svijetu, pjevuši i slaže karte. Svako sa različitom dijagnozom, različitih godina, ali sa jednom zajedničkom željom - željom za ozdravljenjem. Trenutak za zapamtiti.

Budite samo hrabri i odlučni. Niste ni svjesni kakvih problema ima. Mnogi ih i kriju, ali kad vam je odlično i najbolje u životu stavite kamen u cipelu da vas žulja. Mudro su zborili stari ljudi. Primjenite bar koju od tih vrijednosti.

http://www.youtube.com/watch?v=dBSyQ-BBDYY

Njih trojica. U nekom miksu: dvojica se isto zovu, a dvojica rođena isti dan. Ono baš kad ništa ne kontaš, ni kako je bilo, ni kako je sada, ni kako će biti. Samo slušaš glavu (što se pokazalo pametnim), furaš dalje, pa šta bude. 

--------------------------------

Nije mi po volji, ali nedam se. Furam dalje samo sredinom. Jer kad ostariš, vozovi polako odlaze.

Ako ičemu služi FB kao najpopularnija društvena mreža, onda je to pronalazak starih prijatelja. Tako ja nađem momka iz Njemačke kojeg smo prijateljice i ja prije 8 godina domaćinski "provele" kroz Sarajevo. On i njegov prijatelj su bili učenici na razmjeni, smješteni u ne tako domaćinski nastrojenim porodicama, pa smo se mi tako ponudile da ih povedemo u obilazak Sarajeva - od historijskih znamenitosti do noćnog provoda tadašnje mladeži.

I tako se mi prepoznamo, sjetimo jedni drugih, oni su ostali studirati u Njemačkoj, mi u BiH. Možda nas čak na ljeto i posjete. Ono što me iznenadilo jeste ta pozitivnost i interesovanje za situaciju u Sarajevu, ne samo zbog silnog snijega, nego i inače. Neko bi samo ignorisao poruku - zašto bi se javljao nekim curama čijih se imena vjerovatno ni ne sjeća? Ali eto, nekako je lijepo znati šta bi sa pojedinim ljudima, bilo iz našeg okruženja ili ne. Sudbina svakog vuče na svoju stranu, ali gdje ima volje ima i načina da se kontakti održe.

Toliko.

I tako je sinoć kafić bio pun. On okružen djevojkama, ja (pristojno) izazovna, ignorišući jedno drugo samo smo više misli preusmjeravali jedno prema drugom. Ustao je i premjestio se za drugi stol, pored mene. Iskoristim tako slobodan trenutak - kažem, nasmijem se, dobijem neočekivan odgovor, opet uzvratim, i osmjeh. Ni da, ni ne. A ja presretna. Iskuliram sa osmijehom, izađem iz kafića i odem dalje. Vjerujem da je ostao bez riječi, iznenadio ga je tako slobodan pristup. Realno, nismo više djeca. A ja se i dalje samo smijem.

Taktika je odlična stvar. Malo lukava, često nas nasamari, samo treba znati kada i kako je upotrijebiti. Još kad je obje strane mudro primjenjuju, oduži se, ali treba ustrajati.

Jer se cilj treba osvariti.

Jer se rečeno mora ispuniti. 

Jer ... eto zato.

"Važno je imati samopouzdanje, cijeniti se, ali pamet iskoristiti za što prije ostvarivanje cilja. Ako si žena postavi cilj osvojiti muškarca, uspjet će ako razradi taktiku osvajanja. Ali, preporučila bih svakoj da se kloni oženjenih i onih koji u vezu ulaze s nekim svojim problemima i frustracijama.

Neke žene misle kako je za privlačenje muškarca dovoljno samo da su dobro odjevene i lijepo našminkane. Ali da biste privukli muškarca koji vam se sviđa i za kojeg mislite da bi mogao biti onaj pravi, treba vam mnogo više od dobrog izgleda. Ponajprije ga morate sa pažnjom slušati. On mora vjerovati da ono što vam govori i na koji način to čini - vas oduševljava. No, unatoč tomu, vi nikad ne izgubite iz vida da vam je on važan, ali ne i da vam je baš on jedini životni cilj. Ciljeva u životu može biti više, a i put do njihove realizacije je različit.

Nije lako osvajati, ali i kad osvojimo, postavlja se pitanje jesmo li osvojili ono što smo očekivali." Žuži Jelinek

Pameti laku noć, od 150 njih 100 .. hm, žensko.

http://www.youtube.com/watch?v=89DIvEv7kK4&feature=related